KRALJEVSTVO NA KROVU SVIJETA

Nakon dva tjedna indijskog kaosa koji je ostavio dubok trag nama, spuštamo se stepenicama Air Indinog boeinga na samu pistu zračne luke Kathmandu. Stigle smo u Nepal, bez imalo očekivanja i planova, skoro pa ravnodušno. Međutim, već je nepalskih 30 ak stupnjeva u zraku nakon indijskih 47 djelovalo
obećavajuće. Zeleni obronci moćnih planina koji su kao bedemi opasavali Kathmandusku dolinu na prvi su pogled dali naslutiti da ću se još jednom zaljubiti.

Po izlasku s aerodroma u trenutku nas opkoljuje desetak taksista i prije nego li smo se uspjele snaći, najdomišljatiji je već vezivao naše torbe na krov svojeg automobila. Shvaćamo da bilo kakvo
pregovaranje nema smisla te sjedamo u automobil i krećemo put hostela. Na pitanje odakle smo odgovaramo: Kroejša i već se spremajući na objašnjavanje da to uistinu jest država koja postoji na jednom od kontinenata koji se naziva Europa, naš suputnik odgovara kako je vlasnik agencije za koju on radi iz Kroejše i kako naravno za Hrvate ima poseban popust. Iako sam se na mnogim putovanjima uvjerila u istinitost izreke: «bilo kuda hrvat (bošnjak, makedonac ili bilo koji pripadnik naroda bivše nam države) svuda» pitam se odakle bi bio
vlasnik agencije da slučajno dolazimo iz Francuske ili možda Zanzibara?! Odustajemo od pregovora, stavljamo ga na «mute» i posvećujemo se novoj zemlji koja nas okružuje. Dok se krećemo uskim ulicama nepalske metropole smještene na 1350 metara nadmorske visine, slutim onaj indijski kaos iako u malo drugačijoj
izvedbi. Kathmanduskih 700 000 stanovnika ipak ne može stvoriti košmar ravan multimilijunskom Delhiju, ali moram priznati da im je zalaganje u postizanju istog na zavidnoj razini. Nepal je zemlja u kojoj se budizam i hinduizam izrazito prožimaju, što se očituje sa svakim sljedećim korakom. Život u ovoj dolini okruženoj najvišim vrhovima svijeta naveo je ljude da grade hramove u obliku planina ne bi li time odali poštovanje moćnoj Himalaji. Iznad krovova zgrada strše prekrasne zlatne stupe hramova s kojih se proteže tisuće metara šarenih zastavica s kojih vjetar mantre i molitve nosi k bogovima – na vrh svijeta.

Po dolasku u hostel, bez ikakvih planova i otvorene za gotovo sve opcije, odlučujemo krenuti linijom manjeg otpora i poslušati što nam onaj «Hrvat» s početka priče nudi. Višednevno planinarenje po
Himalaji ili pak pješačenje po džungli strepeći od tigrova, nosoroga i slonova? Koliko god ova prva opcija zvučala primamljivo i nudila autentično nepalsko iskustvo, bacamo pogled nebu pod oblake i zaključujemo kako nemamo ni opreme ni kondicije za jedan takav pothvat. Kako će stoga pogled kroz prozorčić
zrakoplova na krov svijeta morati zadovoljiti našu želju za osamtisućnjacima, odluka se nameće sama od sebe: tigrovi, stižemo! No prije nego li se upustimo u tada još neslućenu avanturu, odlučujemo nekoliko dana posvetiti Kathmanduu i dolini u kojoj se smjestio.

2008. godine Nepal je proglašen republikom i time je prekinuta višestoljetna monarhija, što doprinosi postupnom gubitku tradicije. No, na sreću, još uvijek je ima dovoljno da nas u potpunosti obuhvati. Vođene tim osjećajem, upiremo prst prema zlatnim vrhovima stupa koje su nicale između krošanja stabala na obroncima brda u daljini. Najjednostavniji je to način da se objasni taksistu gdje želite ići, jer bi svaki moj pokušaj izgovaranja riječi Swayambhunath izazivao podsmijeh od strane lokalaca. Do ove najstarije budističke stupe na svijetu vodi 365 stepenica i svaka od njih vrijedi pogleda koji se s vrha pruža na dolinu. Panoramom
dominira Boudhanath, u ovom slučaju jedna od najvećih budističkih stupa na svijetu. Naravno, bez imalo oklijevanja krećemo prema njoj. Boudhanath je tibetsko središte u Nepalu, a vličanstvenost ovog zdanja nemoguće je opisati riječima. Primjećujemo kako svaka stupa na vrhu ima nacrtane Budhhine oči, a između njih nešto što podsjeća na nos, međutim doznajemo kako je to zapravo budistički znak jednistva. Obilazimo još i hinduistički hram Pashputinath gde još jednom nailazimo na kremiranje mrtvih. Taj je hram izgrađen na svetoj rijeci Bagmati. Gledajući u taj «potok» teško je zamisliti da je jednako svet kao i moćan Ganges. Nepalski hindusi ovdje vrše obrede kremiranja koji su gotovo jednaki kao i oni viđeni u Benaresu. Za nas kojima je vrhunac susreta sa smrću u javnom životu susresti mrtvačka kola na cesti, a i tada nas trnci prođu, ovaj je ritual iznova bio intenzivno iskustvo. Smrt i život i na ovom su mjestu isprepleteni u svakoj pori. Dok na jednom gatu gore tijela, nekoliko metara uzvodno djeca se bezbrižno brčkaju u vodi ne mareći za prolaznost koja ih okružuje.

Nakon Kathmandua odlučujemo istražiti preostale bisere ove himalajske doline. Patan, Nagarkot i Bhaktapur zapecatili su moju ljubav prema Nepalu. Tu smo večer, još oduševljene dojmovima proteklih dana,
spakirale samo najnužnije, ne bi li sutradan krenule put džungle. Šestosatna vožnja autobusom do nacionalnog parka Chitwan na samom jugu zemlje doživljaj je koji se, ukoliko se preživi, prepričava unucima. Bus kojim smo putovale klasificiran je kao «turistički», što mu je naravno dizalo cijenu, ali ne i klasu. Putovanje autobusom počinje predavanjem prtljage «kondukteru» koji je dobacuje desetogodišnjem klincu koji stojeći na krovu autobusa spretno hvata torbe teške i po nekoliko desetaka kilograma te ih vezuje kao neuvjerljivu garanciju da će prtljaga zajedno s autobusom stići do odredišta. Zatim sljedi ukrcavanje, jedina situacija kada osjetite prestiž turističke karte, jer vama kao turistu kondukter osigurava mjesto pod cijenu svađanja s lokalcima koji su nas preduhitrili u esencijalnoj utrci za sjedište. Kada napokon sjedamo na naš «skupo» plaćeni tron shvaćamo kako sjedalica nije spojena s čime god treba biti spojena, pa se za vrijeme puta ne preporučuje nikavo nepotrebno micanje ni namještanje, budući da će vam u tom slučaju stražnjica završiti na onome za što je sjedalo trebalo biti pričvršćeno. I dok se vi tako namještate ukrcaj i dalje traje i traje i traje....i traje, dok se ne popuni i zadnji nepostojeći prazan prostor u autobusu. Napokon, putovanje može započeti. Vožnja kroz terase rižinih polja, riječne kanjone i obronke Himalaja navodi vas na to da teška
srca priznate kako se ova vožnja ipak isplatila. Iako ne zadugo, jer nakon dvadesetak minuta autobus opet staje jer kondukter očito zaključuje da nepostojeći prazan prostor za putnike još uvijek postoji. Sva sreća da su nepalski autobusi zamišljeni kao double-deckeri, pa se isti taj nepostojeći prazan prostor popunjava i na krovu. Sve je to naravno popraćeno muzičkom podlogom popularnih hitova nepalske zabavne glazbe. Uistinu neprocjenjivo! Nakon nekoliko sati vožnje zaustavljamo se u polju za koje se ispostavlja da stanica za nuždu. Kroz prozor autobusa ciljam grm kojeg ću ponosno osvojiti, jer borba za grmlje na tim pauzama od jednake je važnosti kao borba za sjedala u autobusu. Uskoro stižemo u Chitwan. Prtljaga je začudo stigla s
nama i zračnom linijom spušta se na zemlju. Tražimo prijevoz do našeg «hotela» i po dolasku do bungalova shvaćamo da imamo nepozvane cimere. Točnije, po mojoj slobodnoj procjeni, pet stotina njih. 499 komaraca i jednu žabu koja je bezbrižno boravila u prostoru koji je predstavljao našu kupaonicu. Zaključujemo kako mora da je to dio autentične ponude džungle i krećemo u istraživanje susjedstva. Neplanirana šetnja po selu otkriva nam da su nepalci ljudi koji vole kućne ljubimce te da svaka kuća u vrtu ima zavezanog, umjesto psa, slona
čuvara.

Sutradan, u pratnji dva vodiča i nizozemskogog para kojeg smo večer prije upoznale, krećemo put džungle. Put započinje vožnjom niz rijeku u kanuu upitne izdržljivosti, izdubljenom od samo jednog komada
drva. Kasnije uviđam kako ta vožnja može biti iznenađujuće ugodna ukoliko ne činite nikakve nagle pokrete te povučete ruke i ine ekstremitete iz vode kada onaj krokodil s obale odluči nezainteresirano zaroniti ispod vas. Budući da smo se slijepo držale ovih uputa sretno stižemo do ruba šume. Prije početka pješačenja vodiči nas upozoravaju na koje divlje životinje možemo naletiti te kako se ponašati u slučaju susreta s tigrom, medvjedom ili nosorogom. Ni malo ohrabrujuće, moram priznati! Probijanje kroz gusto raslinje rezultiralo je susretom s nekolicinom jelena, jednom majmunskom obitelji i nekoliko, na svu sreću miroljubivih nosoroga. Narednih par dana boravka na rubu džungle provele smo družeći se sa slonovima vrhunac čega je predstavljalo kupanje s njima. Na samu pomisao zbližavanja s tim lokalnim ljubimcima, bez imalo premišljanja ulazim u rijeku, zanemarujući krokodile, pijavice, zmije, bakterije i ostale beštije. U sljedećem trenutku uviđam kako uspinjanje na slona iziskuje odlike vrsnog penjača, koje ja naravno ne posjedujem, pa je ova situacija poslužila
kao zabavna predstava za nekolicinu lokalaca koji su monoton dan odlučili razbiti s dvije nespretne bijele cure koje se pokušavaju uspeti na slona. No kada nam je misija napokon uspjela, osjećaj koji obuzima neopisiv je riječima. Željela sam tamo ostati zauvijek! Međutim, naš je put vodio natrag u Kathmanduistom onom autobusnom procedurom kojom smo i stigli. Samo što je povratak trajao gotovo deset sati zbog prometne nesreće koja nas je natjerala da četiri sata provedemo zaglavljeni u prometu u mjestašcu značajnog imena – Naubise! Unatoč sugestiji imena, sretno stižemo u Kathmandu.

Napuštamo Nepal teška srca, a ja obećajem sama sebi da ću se vratiti. Sjedamo u avion za Delhi, dižemo se iznad oblaka skrivene himalajske doline, a Nepal nam priređuje oproštaj dostojan jedino kraljevstva na krovu Planete. Iznad oblaka Kathmandua postoji jedan savim drugi, čaroban svijet. Obasjani suncem, pod vječnim snijegom i ledom, najvišivrhovi svijeta uistinu se doimaju kao domovi bogova.