Postoje dvije vrste ljudi koji putuju u Indiju. Jedni su oni koji u Indiju odlaze na godišnji
odmor nadajući se samo još jednoj egzotičnoj destinaciji na svojoj listi
zemalja. Takvi dolaze u Indiju puni očekivanja koje ih napušta onog trena kada
nogom stupe na tlo mumbaiskog, delhijskohg ili bilo kojeg drugog indijskog
aerodroma. Presotalih dva tjedna svojeg godišnjeg odmora provode u nevjerici,
razocarenju, gađenju nadajući se da će preživjeti dovoljno da se bar fotkaju
ispred famoznog Taja, zaključe misiju i netragom nestanu.

Međutim postoji i druga strana te medalje. Skupina onih kojima život nakon Indije više nikad
neće biti isti. Indija ih grabi za kosu i uvlači im se pod kožu na najlukaviji
mogući način. Očara ih svojim magijom, opije ih svojim, često ne baš ugodnim,
mirisima, zaslijepi ih jarkim bojama sarija žena u polju i to je to...zaglavili
su....i osuđeni su na to da joj se uvijek iznova vraćaju, ili barem imaju
neopisiv poriv za time. Ja sam eto, jedna od njih. Indija je bila moj san
još od srednjoškolskih dana, više zbog neke alternetivne furke koja je tih
godina bila jako bitna, nego zbog toga što sam uistinu nešto o toj zemlji i
znala. Godine su prolazile, alternativnu furku odavno sam prerasla, ali ona je
i dalje visila nad glavom kao neostvarena želja. Nisam se više pitala ni zašto,
bila je tu, kao apriori data, nedodirljiva i daleka. Dok jednog jutra odlučno
nisam nazvala moju buduću suputnicu s jednostavnim pitanjem: «Ideš u Indiju sa
mnom?», «Da» bio je njezin kratak i odlučan odgovor. I to je to, samo tako. Je
li moguće da se snovi tako jednostavno ostvaruju? Nesumnjivo da, jer nekoliko
tjedana nakon, skupljamo svoje ruksake s pokretnih traka delhijskog aerodroma i
kročimo u nepoznato.

Ulice Delhija obavijene su gustom maglom i djeluju jezivo. Ljudi spavaju po pločnicima među hrpama smeća na kojima se hrane krave. Upravo
jedna takva scena dočekala nas je pred ulazom u hostel u
samom centru grada. U nevjerici i strahu promatram neki sasvim drugi svijet oko mene i pitam
se je li moguće da je to «moja Indija»? Je li moguće da se moj san sveo na
nebrojene hrpe smeća i stotine izgladnjelih krava koje se hrane s istih?

Odgovor se sam nameće šest mjeseci nakon, kada gotvo kao deja vu, skupljam isti onaj
ruksak s iste one trake na istom onom Indira Ghandi internacionalnom aerodromu.
Samo što nas ovaj put dočekuju prve monsunske kiše, nimalo ugodna dobrodošlica,
ali takva je Indija, ne pretvara se ni onda kada bi najviše trebala! Osim kišne
kulise ništa drugo se nije promjenilo, dolazak u Delhi bio je i ostao kaotičan.
Na trenutak se sjetim da postoji i onaj dio Indije koji ponekad ne volim. Ali
Indija, više nego bilo koja druga zemlja ima svojih uspona i padova, koji se
nezamislivom brzinom izmjenjuju. U deset minuta može deset puta izluditi
ali barem jedanaest puta oduševiti. Dočekuje nas Gospodin Ram.Trpamo prtljagu u
njegov ambassador (najčešći automobil na indijskim cestama) koji postaje naš
pokretni dom u prvoj etapi puta. Dok se probijamo kroz kaos Delhija, isčitavam
onu istu nevjericu i strah na licu moje nove suputnice. Dok mene obuzimaju
uspomene ona se pita zašto brisači na našem hibridu između rolls roycea i tenka
ne rade i tko li to vozi u krivom smjeru, mi ili većina ostalih na cesti.
Promet je u Indiji neka sasvim posebna priča. «Horn please» (Molim trubiti)
sveta je mantra koja čitav taj kaos drži u pokretu. Očito je da su vam u ovom
košmaru potrebne samo tri stvari (koje ne uključuju vozačku dozvolu): dobar
komad sreće, dobre kočnice i dobra truba. Zvuk indijskog prometa sinfonija je truba,
sirena i inih zvukova kojima dajete na znanje da prolazite i nemate namjeru
stati. Jedino što može zaustaviti sav taj košmar je životinja dovoljno snažna
da zaustavi sve što se kreće na indijskim cestama i dovoljno sveta da nikada
neće postati odrezak. Njezino visočanstvo, kraljica ceste, vladarica urbane
džungle – sveta krava! Gotovo 90% stanovnika Indije su Hindusi koji štuju kravu
kao svetu životinju iz više razloga. Prema legendi Krišna se prije gotovo 5000
godina pojavio na zemlji u obliku krave. Neki smatraju da je bik boga Shive
razlog štovanja krave. Međutim mnogi hindusi kravu, između ostalog smatraju
božicom majkom, onom koja daje mlijeko potrebno za život.

Kada napokon stižemo do hotela, odlučujemo se za kratak odmor, kiša je prestala,
a temperatura se ugnijezdila na +47 taman kada je naša klima odlučila prestat
radit. «Samo još jedno isključenje struje, vratit će se za dva sata»
nonšalantno nam javljaju s recepcije. Takva isključenja indijska su
svakodnevica, zbog prenapučenosti i sve veće potražnje za električnom
energijom vlada pokušava energiju uštediti svakodnevnim, najmanje dvosatnim
isključenjima.

Krećemo u razgledavnaje grada, nakon nekoliko bitnijih lokacija, iznova
zaključujem da želim pobjeći iz ovog urbanog čudovišta i krenuti u potragu za
onim zbog čega sam se vratila. New Delhi ili kako ga lokalci nazivaju Dili
glavni je grad Indije, sa svojih gotovo 14 milijuna stanovnika čiji broj
neprestano raste uskoro bi mogao, uz Mumbai i Tokyo postati jedna od najvećih
svjetskih konglomeracija.

Sutradan se napokon pakiramo u našeg ambasadora i krecemo put Rajasthana,
najveće indijske pokrajine, čiju većinu teritorija prekriva pustinja Thar.
Šestosatna vožnja kroz «odabrao Đelo Hadžiselimović» krajolike vrijedila je
svakog zatajenja srca zahvaljujući prometu i otkazivanja klime u sred pustinje,
kad smo stigli malo zabačeno mjestašce Mandawa. Dvije bijele cure u zabiti
Rajasthana veća su atrakcija za lokalno stanovništvo nego sam Taj Mahal ostatku
turističkog svijeta. Slijedi nas grupa djece koja se svakim našim korakom i
njihovim nerazumljivim uzvikom povećava. Nekima smo samo čudni, a neki su već
dovoljno izvještačeni da znaju da bijeli ljudi donose novac, stoga isti
pokušavaju izvući iz nas na sve moguće načine. Još sam za mog zadnjeg posjeta
naučila to prihvatiti kao igru u kojoj ću sasvim sigurno izgubiti, ali kao da
je i bitno?! Nekolicina rupija za nas je gotovo bezvrijedna a nekome od te
dječice može predstavljati možda jedini obrok u tom danu.

Kroz naredne dane putujemo kroz Rajastan. Jaisalmer, Jodhpur, Bikaner...
pustinjski su biseri prebogate povijesti. U svakom ista priča. Budući da nije
turistička sezona u većini gradova smo jedini zapadnjaci i kao takvi postajemo
djelom nebrojenih obiteljskih foto albuma. Majke nam pružaju svoju djecu ne bi
li se slikale s njima, pa se svi zajedno nasmješimo za još jedan obiteljski
portret.

Taman kad smo se privikle na krave, deve, slonove, pse i ostale životinje koje
vladaju Indijom, u Bikaneru nas dočekuje hram štakora. Za stotine tisuća
štakora vjeruje se da su reinkarnirane duše predaka te ih se kao takve časti u
tom hramu. Vjernici im svakodnevno prinose žrtve u obliku hrane i cvijeća, što
naravno pogoduje njihovu razmnožavnju, a kao rezultat imate štakore koji vam
plaze po nogama, padaju sa stropa i popunjavaju gotovo svaki pazan prostor
hrama. Obuzima me mješavina fascinacije i gađenja - tako dobro poznat
osjećaj u Indiji.

Nastavljamo putovanje pustinjom. Prizori su neopisivi. Krda divljih deva,
lešine krava na kojima se hrane psi, sela u sred ničega, jarko crveni sariji u
sivilu pustinje još jednom me podsjećaju zašto mi se toliko uvukla pod kožu.

Još uvijek smo u Rajastanu, međutim krajolici se počinju drastično mjenjati. Penjemo se 1220
metara nadmorske visine do gradića Mt. Abu. Prate nas skupine majmuna koji već
dobro zanju da turisti znače hranu. Otimaju nam čips, kekse i sve ostalo
jestivo što nanjuše. Mt. Abu je poznat po prekrasnom kompleksu jainskih hramova
u kojima je nažalost zabranjena fotografija kao i mnoge druge stvari.
Iznenađuje nas natpis nad ulazom koji ženama u mjesečnom ciklusu zabranjuje ulaz.
Pitamo se kako to provjeravaju i zaključujemo da vjerovatno funkcioniraju na
principu «ulaz na vlastitu odgovornost» te ulazimo u nadi da nas nikakva kletva
bogova neće stići.

On the road again...Udaipur,
Ajmer, Phuskar, Jaipur, toliko čarobnih mjesta iza nas, a pred nama svjetsko
čudo, po mnogima vrhunac indijske čarolije, no ja bi se usudila reći samo još
jedan biser u nizu. Stižemo u Agru. Grad smješten dvije stotine kilometara
jugoistočno od Delhija prepun je džamija i hinduističkih hramova, kao
i prebogatih indijskih bazara. No mi kao i još deseci
tisuća turista tu samo zbog jednog – najvećeg spomenika ljubavi - Taj Mahala! Veličinu i ljepotu ovog zdanja
nemoguće je opisati riječima, može ju se pojmiti samo kad jednom stanete pred
njega, iako se i tada čini nestvaran. Gradnju Taja započeo je 1632 godine car
Shah Jahan u spomen svojoj voljenoj, trećoj supruzi koja je umrla pri porodu
njihova četrnaestog djeteta. Gradnja je trajala više od dvadeset godina. Mi
napuštamo ovo mjesto okupane još jednim monsunskim pljuskom. Kažu, tko je vidio
Taj dva puta, vidjet će ga i treći. Nadam se.

Put do Varanasija, zadnje točke ovog djela puta vodi preko Orchhe i Khajuraha koji je
svjetski poznat po svojim hramovima s erotskim prizorima. Manje je poznato da
su prizori s tih hramova prizori iz svakodnevnog života koji uključuju i
hranjenje, lov, uljepšavanje...međutim pored gore spomenutih ove potonje mnogi
zanemaruju. Bilo kako bilo hramovi su neosporan izraz indijske kreativnosti, a
pri tome ne mislim samo u arhitekturi.

Iza nas je gotovo dva tjedna indijskog prometa, nebrojenih kilometara i prekrasnih
pejzaža. Dvanaesti dan stižemo u Varanasi ili Benares, najsvetetiji grad u
Indiji, a po nekim navodima i jedan od najstarijih gradova na svijetu. Varanasi
nas dočekuje raširenih ruku sa četverosatnim zastojem na ulazu u grad zbog
poplavljene ceste. Sutradan počinje festival monsuna i tisuće u naranđasto
odjevenih hodočasnika dolaze u grad pješice iz raznih djelova zemlje. Jedan
trak ceste je, uz cijeli ovaj košmar zatvoren samo zbog njih. Gledam ih dok
prolaze, pomalo zavidna jer oni se bar približavaju svom cilju. Nakon
višesatnog čekanja napokon se pokrećemo put hotela i tu nas gospodin Ram
napušta. Prepuštene na milost i nemilost ove zemlje unajmljujemo tuk tuk (taksi
trokolicu) i po prvi put se suočavamo licem u lice s božicom Gangom.
Ganges za hinduse nije samo rijeka, ona je božica, majka, religija, kultura,
život i mnogo, mnogo više. Dok je, s druge strane, za nas zapadnjake samo jedna
od najzagađenijih rijeka svijeta. Prema legendi Ganga je potekla iz Shivine
kose stoga je Varansi u potpunosti okrenut štovanju tog boga uništenja. Život i
smrt isprepleteni su na obalama Gange više nego igdje drugdje u Indiji. Benares
se doima kao ogroman hram na otvorenom, tržnica i sveti bazen u jednom. Tisuće
ljudi izvode svoje molitve i ritualna kupanja. Ovaj grad je ono što vam padne
na pamet kada pomislite na Indiju. Uživala sam u toj živosti i više nego igdje
u potpunosti osjećala «moju Indiju». Miris začina, incesa, kravljeg izmeta i
ljudskog urina (jer javni wc u Indiji bila bi svaka javna površina) mješali su
se s mirisom dima. U daljini, pomalo izvan svog tog kaosa bijeli dim dizao se
visoko u zrak. Bile su to lomače, ljudske lomače. Ni ne razmišljajući kakav bi
utjecaj na moje psihičko zdravlje imao prizor ljudskog tjela u plamenu krećem
prema njima. Ugledam skupinu muškaraca kako peru leš u svetoj rijeci kada nas
zaustavi jedan od svećenika i kazuje kako je ženama zabranjen pristup obredu
spaljivanja. Međutim moja mi znatiželja ne dopušta da napustim ovo mjesto, te
nas vode na obližnju terasu s koje se jasno pružao pogled na sve što se događa.
Svećenik nam objašnjava kako ljudi na samrti iz cijele Indije nastoje doći
umrijeti u Varanasi jer se vjeruje da u trenutku smrti Shiva šapuće
pokojnicima, oslobađa ih ciklusa reinkarnacije te oni izravno doživljavaju
mokšu ili oslobođenje. Dok izbezumljena gledam kako pokojnika postavljaju na
lomaču i pale, uz njega gori još nekoliko istih. Doznajem kako trudnice, djecu,
svećenike i žrtve zmijskih ugriza ne spaljuju već njihova mrtva tijela bacaju
direktno u Ganges budući se oni smatraju već pročišćenima. U tom trenutku
postaje mi drago što je voda rijeke toliko zagađena da je vidljivost kroz nju
nula posto. Svećenik mi objašnjava svaki dio rituala,a ja i dalje u nevjerici
tupo buljim. Kazuje mi kako se za spaljivanje koristi sandalovina budući da ona
prikriva miris spaljenog mesa. Nakon tri sata, koliko je potrebno da tijelo u
potpunosti izgori, najstariji muškarac u obitelji sakuplja pepeo i prinosi ga
Rijeci. Dnevno se na obalama Gangesa spali i do dvije stotine pokojnika.

Ako je Indija najposebnija zemlja u kojoj sam ikada bila, onda je Benares najposebniji grad
te najposebnije zemlje. Napuštamo ga sljedeći dan ujutro, s prvim letom za
Nepal. I dok i dalje mislim na plamene jezike i pepeo rasut po Rijeci, ispred
mene, kao na dlanu, iz oblaka proviruju vrhovi Himalaja. Ali to je neka sasvim
nova priča...