«Namaste! Ju mast rili lov Indija ven ju kam bek tri tajms dis jir» tvrdim naglaskom primjetio naizgled mrki carinik na delhijskom aerodromu provjeravajući moju putovnicu. Nemate pojma kol'ko gospodine sikh, pomislila sam ali ipak samo potvrdila klimanjem glave. Sikhizam je jedna od zastupljenijih religija u Indiji, a sljedbenike karakterizira duga brada i kosa koju pokrivaju turbanom što ponekad odaje zastrašujući izgled, no
na sreću naš je gospodin carinik ispod tamnih brčina složio blistav osmijeh i time dao dopuštenje da još jednom zakoračimo na Indijsko tlo. «Namaste» tradicionalni indijski pozdrav koji se upućuje sklapanjem ruku i blagim naklonom, približno znači «klanjam ti se» tj. klanjam se božanstvu koje je u tebi.

Uistinu, namaste Indija, što li nam ovog puta spremaš?! – Kaos već pri samom startu, naravno. Pogled na sat daje naslutiti da će naš avion kojim letimo na sam jug zemlje, dok prođemo proceduru skupljanja prtljage i transfera na drugi terminal, već biti na pola puta do Kerale iako su djelatnici zračne luke uporno tvrdili suprotno. Slutnje su se potvrdile i usljedilo je mukotrpno pregovaranje s tetom na check in – u o tome kako nemamo ni najmanju namjeru letiti sutra sejm tajm, već danas eni tajm. Pregovori se zaključuju u našu korist. Sljedeći let u smjeru juga polazi za pet sati, a budući nam ne pada na pamet izgubiti te sate na izvlačenje s aerodroma u namjeri da stignemo do grada, biramo opciju brojanja pločica na domaćem terminalu. Nakon mnogo, monogo pločica i samo četiri sata leta stižemo u Cochin.

Jug Indije pruža neki sasvim novi doživljaj ove zemlje. Ono što prvo upada u oči, uši i sva ostala osjetila jest nedostatak kaosa ili bar znantno manja količina istog.  Sljedeće iznenađenje jest krunica koja umjesto ganešinog lika visi s retrovizora našeg taksiste. Ganesha je hinduistički bog s glavom slona za kojeg se između ostalog vjeruje da donosi sreću što ga čini neizostavnim inventarom svakog indijskog prevoznog sredstva, osim onih u Kerali kao što se upravo dokazalo. Kerala je jedna od rijetkih indijskih pokrajina s većinskim kršćanskim stanovništvom što naravno opet utječe na svaku poru kulture. Hinduističke hramove i kipove panteona zamjenjuju crkve i kipovi kršćanskih svetaca, iako jednako šareni i usuđujem se reći kičasti. Pod snažnim utjecajem kulture i religije istoka, štovanje kršćanskih svetaca ovdje gotovo da naginje ka idolatriji. Zaključujem kako možda možete izvući Indijca iz politeizma ali nikako ne i politeizam iz Indijca. Naš je hotelčić smješten tik do crkve svetog Franje iz 1503. godine što je čini najstarijom crkvom u Indiji. Manje je
poznata, ili možda samo meni manje poznata činjenica da je Vasco da Gama 1524. umro u Cochinu te je pokopan upravo u ovoj crkvi iako su njegovi ostaci kasnije preneseni u Portugal. Još jedno iznenađenje jest zahtjev da se izujemo pri ulasku u crkvu i tu se vraćam na onaj moj zaključak s izvlačenjem indijaca iz hinduizma i obrnuto.

Najprepoznatljivija atrakcija Cochina svakako su tzv. kineske ribarske mreže. Tim deset metara visokim neobičnim instalacijama upravlja se s obale tako da se dvadeset metara široka mreža spušta u more i
izvlači ribu, koju odmah na licu mjesta možete kupiti, pripremiti i konzumirati. Fast food na indijski način!

Nadalje, neizostavan dio posjeta Kerali je «backwater» ili krstarenje po «stražnjim vodama» koje se sastoje od 900 km kanala, rijeka, jezera i inih vodenih puteva. Na osmosatnoj plovidbi čamcem kojeg pokreće samo snaga jednog žgoljavog lokalca iznenađujuće izdržljivosti naučile smo kako se od kokosa radi uže, od školjaka bijeli prah za koji nisam točno sigurna čemu služi te u nedostatku tanjura i vilice rukama pojele rucak s palminog lista. Sasvim dovoljno!

Svoj posjet Cochinu zaključujemo druženjem s onim ogromnim bićima u koje smo se zaljubile još u Nepalu. Rano ujutro, naš nas taksist vozi do rijeke na kojoj lokalno stanovništvo svako juto kupa svoje slonove. Nekolicina tih blagih divova opušteno je ležala u rijeci dok su i  njihovi vlasnici polovicom kokosovog oraha temeljito trljali. Naravno da smo ponudu da same zgrabimo polovicu oraha i prionemo na posao bez razmišljanja prihvatile. Nakon ni malo lakog posla zaključujemo kako je toliko omraženo ribanje kupaonice kod kuće u potpunosti nezahtjevan posao.

Nakon nekoliko dana Cochina, spremne smo iprobati famoznu indijsku željeznicu i krenuti još južnije, gotovo na sam vršak indijskog podkontinenta. Nepokolebane neplskim iskustvom, opet kupujemo kartu prvog razreda koja nam obećaje klimatizirani vagon kojeg za čudo i dobivamo. Šestosatna vožnja do Thiruvananthapurama, glavnog grada Kerale, prošla je glatko uz prekrasne scene keralskih krajolika živozelene boje. Po dolasku hvatamo taksi do 40 kilometara udaljene plaže Verkala. Kilometre pješčanih plaža Arapskog mora ne namjeravamo iskoristiti za ništa drugo do li odmor, zabavu, sunčanje i kupanje, što nam je svakako dobro došlo nakon gotovo mjesec dana neslućenih dogodovština. Osim navedenog trajno sjećanje na našim nepcima pustila je Keralska hrana. Indijska kuhinja jedna je posebna, nepodnošljivo ljuta priča. Svako bi naručivanje jela obično bilo popračeno sa «no spajsi» naredbom koja obično ne bi urodila plodom. No Kerala svojim, uglavno morskim jelovnikom, nudi gozbu za osjetila kojoj nismo mogle odoljeti.

Dan po dan stižemo i do posljednje etape puta. Boeingom do Mumbaia, zatim propelercem do Aurangabada. Cilj su ove destinacije veličanstveni hramovi uklesani u spiljama Ellore i Ajante. Izuzetnost prizora koji se nudi dolaskom do tih zdanja snažno podupire činjenica da su 34 spilje Ellore i 29 Ajante isklesane samo snagom ruku i čekića budističkih redovnika prije više od 1500 godina. Jedino što narušava ovo mistično iskustvo je snažan miris šišmiševog izmeta koji reže nosnice pri svakom ulasku u hramove. Iako većina turista posjećuje Aurangabad samo zbog spilja, zanimljivost ovog grada svakako je Bibi Ka Maqbara. Zdanje koje neodoljivo podsjeća na Taj Mahal, 1660. godine sagradio je princ Muhammad Azam Shah kao mauzolej svojoj voljenoj majci.

Naposljetku, iza nas je mjesec dana oduševljenja, ogorčavanja, tuga, radosti, zaprepaštenja i iznenađenja koja su se ispreplela u nerazrješivo klupko uspomena urezanih ne samo u naše uspomene već i u našu cjelokupnu osobnost. Istim onim propelercem vraćamo se u Mumbai iz kojeg put preko Istanbula vodi natrag u Labin. Najveći grad Indije, u nekim se djelovima doima gotovo kozmopolitski, sa suvremenim trgovačkim centrima i Channelovim dućanima koji kao da se rugaju bijedi koja vas dočekuje već iza te iste zgrade. Mumbai je sve ono što ste vidjeli u «Miljunašu s ulice» i nažalost još puno više od toga. Da nisam znala da bijeg iz ovog, još jednog indijskog urbanog čudovišta vodi natrag u hrvatsku svakodnevicu, jedva bi čekala da pobjegnem iz njega. Poučena prošlim posjetom odlučila sam kako ne želim ovdje provesti više od 24 sata. Licemjerno se zatvaramo u jedan od onih trgovačkih centara i trošeći zadnju rupiju odbrojavamo zadnje sate u Indiji. Vraćamo se u hotel kao bi mjesec dana putovanja spakirale u jedan ruksak što se naravno ispostavlja kao nemoguće. Odlučujemo sav «višak»: vreće za spavanje, tenisice i gotovo svu odjeću koju
smo donesle od kuće, zajedno s neiskorištenom kozmetikom i lijekovima, pokloniti nekome kome je potrebno. Na žalost ta je misija u Mumbaiu i Indiji općenito vrlo lako ostvariva. Izlazimo iz hotela i nakon dvadesetak metara nailazimo na peteročlanu obitelj što živi na pločniku uz kaotično prometnu mumbaisku
cestu. Majka, otac i toje dječice borave na kartonskim kutijama natkrivenim samo crnim najlonskim vrećama, ne bi li ih zaštitile od sunca ili kiše. Naš su mali poklon objeručke, ozarenih lica prihvatili. Zatekli smo ih pri pripremanju ručka. Majka je na malom plinskom kuhalu skuhala riže nedostane za jednu prosječnu osobu bogatog Zapada, a kamo li za peteročlanu obitelj i pet ribica nalik na srdele. Neznajući kako da nam izraze zahvalnost pozivaju nas da podjele ručak s nama. U tom djeliću sekunde cijelo je ovo putovanje dobilo svoj smisao. Namaste India! Klanjam ti se jer vidim božansko u tebi i svakom tvom djetetu koje je spremno podjeliti jedini svoj obrok zbog para odbačenih, izlizanih tenisica . Hvala ti!